Geopolitika grčkoga duga

Grčki dug ponajprije je geopolitičko pitanje, a ne samo financijsko i gospodarsko. Grčka je oduvijek bila osjetljiva tampon zona između Zapada i Istoka, a kao članica NATO-a ona je važan vojno-strateški stup na području istočnog Mediterana. Naime, Grčka je prva na fronti brojnih regionalnih kriznih žarišta: s Turskom, sa Sirijom i s migracijskim valom sa Srednjega istoka. Takva ranjiva geopolitička pozicija i objašnjava pritiske Sjedinjenih Država na Europsku Uniju glede postizanja dogovora oko restrukturiranja grčkoga duga i ostanka Grčke unutar eurozone.

Za SAD stabilnost Grčke unutar EU-a važna je zbog kontrole pomorskih puteva na istočnom Mediteranu i kontrole luka na Crnom moru, kao i priobalnih otoka u blizini Sirije te pomorskih puteva koji su povezani sa Sueskim kanalom kao neophodnim elementima obrambene strategije NATO-a na južnom boku Mediterana. Ne treba također zaboraviti da grčki dug u većem dijelu i proizlazi od povećanja vojnih troškova koje je upravo SAD poticao. Između 1992. i 2008. Grčka je kupila 241 borbeni zrakoplov, 41 ratni brod, šest podmornica, 1581 tenk, 1455 oklopnih vozila i 226 raketa, što je osiguralo unosne poslove za SAD, Njemačku i Francusku, koji su bili prvi korisnici grčkih vojnih troškova, a usput i nekolicini korumpiranih grčkih ministara.

U 2013. grčki vojni proračun bio je najviši u Europi, činio je čak 2,5 % ukupnoga grčkog BDP-a.

Grčka je također važan „geopolitički prsobran“ za povećani broj migracijskih tokova koji dolaze iz Azije i Srednjega istoka. Otoci Kreta, Santorini, Lesbos i Kos danas su skupa sa Sicilijom glavna ulazna migracijska vrata prema EU. Grčki ministar obrane stoga je 9. ožujka ove godine prijetio da će Europu „poplaviti imigrantima“ ako Bruxelles ne pronađe brzo rješenje za grčku krizu.

Grčka ostaje važan geopolitički akter na istočnom Mediteranu i kako bi se spriječio prodor ruskog i kineskog utjecaja u toj regiji. SAD su otvoreno izrazile zabrinutost glede približavanja Atene Moskvi. Naime, unatoč ulasku u NATO, kulturološke i povijesne veze između Rusije i Grčke i dalje su snažne. Grčka je tako jedina zemlja koja je otvoreno kritizirala europske sankcije Moskvi nakon ukrajinske krize. Vjerska pravoslavna solidarnost, kao i tijesne financijske veze preko Cipra objašnjavaju i rusko zalaganje za Grčku, koja za Rusiju predstavlja važan energetski koridor na istočnom Mediteranu. Ruski predsjednik Putin potpisao je sa grčkom vladom u lipnju ugovor o izgradnji plinovoda koji bi trebao preko Grčke i balkanskog područja opskrbljivati Zapadnu Europu.

S druge strane, stabilna Grčka unutar EU-a omogućuje zapadnoatlantskom bloku jačanje geopolitičkih pozicija prema Turskoj i Rusiji. Grčka je tako suočena s dvosmislenim stajalištem Ankare kao članice NATO-a koja se protivi kurdskim aspiracijama, a djelomično tolerira djelovanje Daecha, koji na crnom tržištu kupuje tursku naftu. Ankara zahtijeva i prava na eksploatiranje plinskih i naftnih resursa u Egejskom moru i na jugu Cipra. Geopolitičko značenje Grčke i objašnjava njezin primitak u članstvo eurozone 2001. unatoč ne ispunjavanju kriterija iz Maastrichta. SAD se stoga opravdano boji negativnih posljedica destabilizacije Grčke koja bi se, povrijeđena i osiromašena, mogla upustiti u radikalne diplomatske i geopolitičke protuzapadne avanture.

Povijest ovisnosti o strancima

Treba podsjetiti da je nakon grčkog ustanka protiv Otomanske okupacije 1821, grčka neovisnost omogućena izvanjskom intervencijom, zahvaljujući pomoći Rusije, Velike Britanije i iskrcavanju 14.000 francuskih vojnika 1828. godine. Grčka državna nezavisnost proglašena je tijekom Londonske konferencije 1830. Od tada pa sve do danas traje neprestana ovisnost Grčke o vanjskim čimbenicima. Nakon krunidbe prvoga grčkog kralja, bavarskoga princa Otta I, Grčka se otvara stranim ulaganjima. Nakon vojnog udara iz 1862, kada kralj Otto abdicira, Grčka održava permanentni deficit vanjske trgovinske bilance. Od 1826. Grčka je bila suočena s tri velike bankarske krize, a država je tijekom tog razdoblja proglasila bankrot pet puta, ali je uvijek uspijevala reprogramirati dug. Zbog neprestane dužničke krize, Grčka je bila isključena gotovo 53 godine s međunarodnih financijskih tržišta.

Tijekom druge polovice 19. stoljeća Grčka je privukla masu stranog kapitala zbog povoljnih kamatnih stopa, što je i omogućilo razvoj tekstilne industrije i poljoprivrede dok su francuske tvrtke bili vlasnici ruda (Lavrion). Grčka je krajem 19. stoljeća, kao i Turska i Egipat, morala ustupiti dio svojega suverentiteta, prebacujući Velikoj Britaniji svoju financijsku i prororačunsku politiku. Grčkom se de facto upravljalo iz Londona, što i objašnjava grčki ulazak u Prvi svjetski rat zajedno s Velikom Britanijom 1917.

Nakon ulaska Grčke u EU 1981, deficit duga nastavio je rasti, a Grčka je još dublje upala u dužničku i financijsku ovisnost o međunarodnom kreditnom sustavu. Kao nastavak vanjskog financijskog inženjeringa današnja Grčka postala je poprište eksperimentalne neoliberalne „doktrine šoka“, kako je naziva Naomi Klein. Klein doktrinom šoka opisuje nametanje drakonske proračunske discipline te politiku štednje i rezanja plaća koji se pripremaju širenjem straha u društvu. Provedba neoliberalnih pravila – privatizacija, smanjenje javne potrošnje i liberalizacija plaća – ne može se glatko primijeniti bez pristanka naroda, pa ni grčkog naroda, stoga se umjetno generira kaos kako bi se provele mjere liberalizacije. Učinak primjene tih teorija, koje snažno zagovaraju MMF i Svjetska banka, dovodi do porasta nezaposlenosti, bogaćenja elite i općeg osiromašenja stanovništva.

Zapravo je dužničko ropstvo Grčke dobra suvremena ilustracija oligarhijskog bankarskog sustava i njegove dominacije nad Europom koja traje još od 16. stoljeća kad su lombardijski bankari, uz potporu lihvarskog venecijanskog sustava, zadužili većinu tadašnjih europskih država-kraljevstava, koja su bili prinuđena zakapariti svoje nacionalne resurse kako bi mogla nastaviti plaćati dug i visoke kamate. Tadašnja je Europa bila zahvaćena visokom spekulacijom koja je stvorila pretpostavke za međueuropske bratoubilačke ratove pod političkim i vjerskim izgovorima. Trebale su tri generacije da se europska ekonomija donekle oporavi od te bolesti koju danas trgovci s Wall Streeta nazivaju fenomenom financijske spekulativne volatilnosti.

Danas se Europa nalazi u sličnom sustavu lihvarske bankarske pljačke i beskrajnog zaduživanja nacionalnih država od strane privatnih bankarskih kartela, koji organiziraju financijsku ovisnost država kao najučinkovitiju polugu političke podčinjenosti i gubitka suverenosti.

Kako bankrotiraju države?

Terapija šoka jedno je od ključnih psiholoških oružja kojim se želi stvoriti uzbuna u društvu, i to tako što se najprije prijeti bankrotom države, što posljedično, kao u Grčkoj, dovodi do toga da narod gubi povjerenje u svoju ekonomiju i bankarski sustav.

Međutim, treba napomenuti da države nikada ne bankrotiraju u klasičnom smislu riječi, kao pravne ili fizičke osobe. Proglašenje bankrota države javno je objavljivanje da je država trajno nesposobna podmiriti svoje financijske obveze prema vjerovnicima. Bankrot tu označava stanje u kojemu su obveze ili dug veći od nacionalne imovine. No, ne postoji nijedan međunarodni ugovor koji bi definirao i organizirao pravni bankrot država, kao što je to slučaj s procedurom stečaja kod poduzeća. Države se bankrotom u stvarnosti nikada ne oslobađaju dugova. Nakon bankrota, državu se i dalje uvijek dulje vrijeme smatra solventnom, ali budući da solventnost kao platna sposobnost ovisi o sposobnosti podmirivanja dugova u budućnosti, vjerovnici računaju na provođenje neoliberalnih monetarističkih politika (pod pritiskom MMF-a i drugih financijskih organizacija): povećanje poreza, smanjivanje javnih izdataka, privatizacija i prodaja imovine itd.

U širem smislu bankrot države jest stanje kad država prisilno pretvori jedan ili više kratkoročnih dugova u opći dug koji će vraćati na dulji rok. U načelu nije u interesu financijskim kreditorima i bankama da državu u potpunosti onesposobe da vrati dug jer uvijek računaju na vraćanje barem određenog postotka duga i kamata. Stoga je i postojao dogovor europske trojke i Grčke da pregovori s vjerovnicima u konačnici idu u pravcu reprogramiranja duga. Reprogramiranje duga znači da će posljedice bankrota i zaduživanja snositi buduće generacije, dok bi otpis  duga (što je manje realno) mogao proizvesti zabranu sudjelovanja na međunarodnom tržištu kapitala.

Naravno ne treba zaboraviti da uz vanjsku financijsku i političku ingerenciju veliku odgovornost za današnje stanje Grčke snose redom i grčki političko-financijski oligarsi koji su korupcijom i rasprodajom javnih dobara služili privatnim interesima i interesima vanjskih središta moći. Tako se govori o grčkoj bogatoj superklasi od 20.000 utjecajnih članova, koja se oligarhijskim zakonom bogati iz generacije u generaciju, stavljajući privatne interese ispred interesa nacija i naroda.

U Grčkoj je već od 19. stoljeća u primjeni ista financijska izrabljivačka metodologija, poput one koja je bila na snazi u SAD-u u 18. stoljeću.

Prisjetimo se da je priča započela 1776. tijekom Deklaracije o američkoj neovisnosti, pobjedom tzv. „baruna kradljivaca“ (Warburg i Rotschild), inkarnacije međunarodnih financija, koji su uspjeli poraziti političku moć američke, a kasnije i europskih država. Od tada pa do danas, isti su lihvarski krugovi nametnuli premoć valute zlata i bankarskoga novca, kojeg se moglo dobiti samo s kamatom. Tako je nastala, i do danas ostala, „valuta-dug“, kako je zovu monetaristi. Otada traje sustavni reket i pljačkanje država od strane međunarodnih banaka.

Princip je isti: bankari posuđuju „fiktivni novac“ građanima i državama, a on se vodi kao fluidna i računovodstvena kreditna linija. Banke prodaju nešto što nemaju, bez pokrića, jer stvarni novac ne postoji, a zarađuju na kamatama.

Globalno lihvarstvo

U raznim scenarijama financijskih kriza od velikog kraha 1929. sve do današnjih kriza investicijskih fondova, uvijek su prisutni isti uzroci lihvarstva. Današnje prijetnje financijskom slomu Amerike, kao i globalnom bankrotu, proizlaze iz tog umjetno generiranog i napuhanog spekulativnog balona na kojem su se gradile i oslanjale generacije političkih i bankarskih oligarhija. Dakle, treba se suočiti s istinom: cijeli je globalni financijski sustav utemeljen na organiziranom lihvarstvu, koje sustavno uništava „realnu ekonomiju“ i uzrokuje osiromašenje društva i države. Širenje tržišne demokracije, „društvo blagostanja“, liberalizacija, globalizacija – sve su to deklarativno službeni razlozi ad usum delphini, dok je pravi razlog prisilno nametanje monetarističkog ključa na globalnoj razini kojim se zadužuje građane i države.

Poznata sintagma „dužničkog ropstva“ nije medijska senzacija i izmišljotina, jer je dužnička spirala tek vidljivi dio jedne tempirane bombe koju nam sustavno nameće neoliberalizam i monetaristički sustav u kojem stoluje novac-kralj. Takvo ropstvo prisiljava države na privatizaciju javnih sektora, pretvarajući građane u robove banaka i multinacionalnih korporacija. Politika „svemoćnog tržišta“ koja upravlja monetarnom funkcijom prvi je uzrok globalnog zaduženja, proračunskih restrikcija i narušavanja javne političke sfere. Osiromašujući državno bogatstvo, putem postupnog smanjenja financiranja javnih sektora, priprema se teren za privatizaciju države, ili bolje rečeno za njezin bankrot, kako bi se otplatili dugovi s velikim kamatama. To je bit cijele priče međunarodnog financijskog pendrečenja i financijske discipline, čiji je najbolji primjer grčki državni bankrot.